Krežma, Franjo, hrvatski violinist i skladatelj (Osijek, 4. IX. 1862 – Frankfurt na Majni, 15. VI. 1881). Violinu je učio u Zagrebu kod Đure Eisenhutha, a od 1871. na bečkome Konzervatoriju, gdje je s izvrsnim uspjehom diplomirao 1875. U osmoj godini prvi je put javno nastupio, a u devetoj je počeo i skladati. Nakon diplome koncertrirao je sa sestrom Ankom u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Madžarskoj i Češkoj. Od 1879. bio je koncertni majstor u orkestru Benjamina Bilsea (koji će se razviti u Berlinsku filharmoniju). Na turneji je obolio i kao devetnaestogodišnjak umro od upale mozga. Godine 1884. njegovi su posmrtni ostatci preneseni na zagrebački Mirogoj. Kritičari su ocjenjivali njegovu svirku kao temperamentnu, svježu, gracioznu i izrazito virtuoznu, te ga uspoređivali s N. Paganinijem. Virtuozni elementi prožimlju i njegove skladbe, u koje uklapa i stilizirane hrvatske folklorne elemente. Sačuvan ih je mali broj: simfonija, 3 uvertire, nekoliko orkestralnih koračnica i plesova, gudački kvarteti, skladbe za violinu (npr. Bosanski guslar, Iz Hrvatskog primorja i dr.), zborovi i solo pjesme. Dio skladbi i dragocjena violina uništeni su u požaru u roditeljskoj kući.
Franjo Krežma rođen je u Osijeku, 4. rujna 1862. godine. Njegov otac bio je sklon glazbi, svirao je violinu i želio da mu sin jedinac postane violinist. Obitelj se 1866. seli u Zagreb. U šestoj godini Franju počinje podučavati prof. Gjuro Eisenhuth, a već u osmoj godini prvi se put okušava u skladanju.
Svojim prvim nastupima u javnosti, mladi je umjetnik izazvao buru oduševljenja. Na njegovu prvom koncertu u Sisku nalazio se i glavni tajnik bečkog Konzervatorija, Alexander Leopold Zellner, koji se zauzima da se Franjo upiše na Konzervatorij u Beču.
Godine 1875. Franjo, sa sestrom Ankom, završava bečki Konzervatorij i dobiva svjedodžbu potpune umjetničke zrelosti i veliku zavodsku medalju, čime je osposobljen za samostalan umjetnički rad. Bilo mu je tada svega trinaest godina.
Poslije završenog studija, počinju se nizati koncerti u Hrvatskoj i drugim zemljama. Nakon gostovanja u Rimu nazvan je glazbenikom prvoga reda. Nakon što uspješno završi plodno koncertno razdoblje, do 20. srpnja 1877. godine, Krežma se dalje posvećuje skladanju: iz tog je razdoblja poznata i Velika fantazija skladana na operu Ivana Zajca „Nikola Šubić Zrinski”. Krežma je imao stalnu želju dati svojim djelima obilježje hrvatske glazbe, odnosno, uklopiti se u hrvatsku nacionalnu, umjetničku, glazbenu školu, koja je počela s Lisinskim. Skladao je glasovirske pratnje, koncertne komade, popijevke, čak je bio spreman raditi i varijacije na vlastite melodije. Krežmin boravak u Njemačkoj bio je za njega vrlo plodonosan. Nakon gostovanja u Leipzigu čekali su ga koncerti u Frankfurtu, no zbog loših uvjeta u koncertnoj dvorani zdravlje mu je narušeno. Umire 15. lipnja 1881. godine.
U nizu hrvatskih violinskih virtuoza, koji su se proslavili u domovini i inozemstvu, Franjo Krežma zauzima posebno mjesto. Pojavljuje se u vrijeme kada u svijetu nestaju virtuozi starog doba, a dolaze novi. Krežma je bio talent koji je, stekavši potpunu stručnu spremu, krenuo na težak, ali slavan put umjetnika, ne izražavajući se samo na instrumentu, nego i u stvaralačkom žaru.
